Umjetnički Paviljon
Umjetnički paviljon u Zagrebu je reprezentativan izložbeni prostor koji već skoro 120 godina ispisuje nove stranice povijesti umjetnosti. U urbanističkom sklopu trgova, od Zrinjevca do Tomislavova trga, zgrada Paviljona zauzimala je čelnu poziciju na ulazu u grad, a i onima koji prvi put stižu u Zagreb vlakom, još uvijek predstavlja prvi susret s gradom. Po arhitektonskoj kompoziciji s dominantnom kupolom i po svojoj namjeni u Hrvatskoj predstavlja jedinstveni objekt te je zaštićen kao spomenik prve vrste.
Poznata je činjenica kako su autori ovog nacrta, u šetnjama gradom gotovo nezaobilaznog spomenika, Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Međutim, danas je rijetkima poznato da je Umjetnički paviljon jedan od prvih montažnih objekata u Europi, te da su ga kao takvog zapravo projektirala dvojica mađarskih arhitekata, Floris Korb i Kálmán Giergl, dok su Fellner i Helmer samo napravili neke manje preinake.
Povijest izgradnje Umjetničkog paviljona počinje banskim pozivom 3. prosinca 1895. godine Društvu umjetnosti da sudjeluje na izložbi u Budimpešti. Godine 1896. raspisan je javni natječaj za izgradnju paviljona za umjetnine i historičke spomenike; za šumarstvo i lovstvo; za industriju i gospodarstvo te za hrvatsku kušaonu, odnosno za kušanje vina, piva i šljivovice. Stiglo je pet ponuda; odabrani su Bolléov nacrt za paviljon šumarstva, za gospodarstvo Vjekoslava Heinzela, za kušaonu Hönigsberga i Deutscha, za umjetnine Korba i Giergla (Bollé je poslao nacrt i za ovaj posljednji, ali je prednost ipak dana mađarskim arhitektima).
U svojoj autobiografiji slikar Vlaho Bukovac – kojemu se pripisuje zasluga što je Zagreb dobio Umjetnički paviljon – piše kako je, deset mjeseci prije održavanja izložbe u Budimpešti uspio uvjeriti hrvatske umjetnike i političare, da službeno zatraže vladu u Pešti, da se za potrebe izložbe sagradi poseban izložbeni montažni paviljon (željeznog kostura) koji će se poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Njegova se želja ispunila. Još za trajanja Milenijske izložbe, u ljeto 1896. godine ban Khuen–Héderváry priopćuje svoju odluku da paviljon za umjetnine pokloni gradu pod uvjetom da se taj paviljon postavi iza kemičkog laboratorija na Trgu Franje Josipa¨.
Graditelji našeg umjetničkog paviljona Floris Korb i Kálmán Giergl znali su odabrati formu koja odgovara namjeni. Prema njihovoj koncepciji peštanska tvornica Danubius za gradnju brodova i strojeva izradila je željezni skelet, jer je već bilo odlučeno da će se prenijeti u Zagreb. Kostur je skriven zidanom ljuskom i vidljiv samo na ostakljenoj kupoli visokoj 31m. Upravo se kupola paviljona isticala nad mnoštvom ukrasnih, pa i viših kupola i tornjeva mađarskih paviljona, jer je stilom moderna i funkcionira kao izvor svjetla, kao i nadsvjetla u krilima. Forma Paviljona jedna je od varijetetnih oblika muzejsko-galerijskog izložbenog prostora, prilagodljiv tip različitom dobu i stilu, a čini ju jednostavan simetričan tlocrt sa središnjim dijelom kojeg spajaju krila. Vanjska je dekoracija u klasicističkoj jugendstilizaciji, figuralna je plastika na parapetima stubišta i na ugaonim pilastrima krila. Planirani neobarokni dekorativni okviri u unutrašnjosti, između središnje dvorane i krila, nisu bili izvedeni; općenito je sva arhitektonska dekoracija bila vrlo skromna, dok je uobičajeni izgled izložbenog salona postignut zelenilom i zavjesama. No, važna je forma, a ne dekoracija, koja je očito i zamišljena kao privremena, a nadasve četverostrana kupola s lanternom, gotovo preteška za tu zgradu bez pravog podnožja i temelja, jer je ležala samo na drvenim pilotima. Kupola će svoj pravi dominantni karakter pokazati tek u Zagrebu.
Umjetnički paviljon bio je na izložbi u Budimpešti, u Gradskoj šumici, postavljen na vrlo dobro mjesto blizu jezera na putu kojim će proći svi posjetitelji u razgledavanju historijskih spomenika, a njegova je forma izvrsno ispunila namjenu. Izlošci su bili raspoređeni u dvije skupine: slikarstvo, kiparstvo i fotografija te građevna struka i arhitektura.
Zagreb je nestrpljivo očekivao Paviljon i pridavao veliku važnost njegovoj ljepoti, reprezentativnosti i namjeni, odnosno prostoru za umjetničke izložbe kakvog tada nije bilo, a potrebe za njim rasle su sa sve življim djelovanjem zagrebačkih slikara, posebno nakon dolaska Vlahe Bukovca u Zagreb 1894. godine.